Ako neko mjesto na Jadranu već samim imenom mami goste, to je onda Živogošće! Ima u Bosni prilično mjesta s onim –gošće pa kod Fojnice možemo otići na Otigošće, kod Kaknja u Slagošće (nekad Slabogošće!), kod Kreševa na Velegošće, a u istoj „ekipi“ su i Vogošća, Zgošća i još što ko; na Jadranu, koliko mi trenutno pada na um, niko osim Živogošća.

Ne znam šta famozna „struka“ kaže o nastanku imena, ali bih ja tipovao na ovdašnje izvore žive vode. „Skočit“ ću načas na Knežinu i izvor Knežak, onaj što ga opjevava Halid Bešlić, gdje je na stijeni iznad vode „ugreban“ turski natpis koji u prijevodu glasi „Kruha malo, vode dosta“. Tako je nekako bilo i u Živogošću: mnogim obalnim područjima, da bi u njima nastala naselja, falila je samo živa voda, a koji zalogaj za gosta već bi se nekako „izmislio“.

Iako ni izbliza najveći i najjači, danas, evo, iz njega nema ni curka, najpoznatiji živogoški izvor žive, slatke vode, oduvijek znan kao Pokrivenica, smješten je uza samu obalu, svega nekoliko metara od mora. Može biti da je u neka druga doba godine izdašniji, a da je nekad bio prava prirodna „česma“, čim mu je prije više od milenija i pol – ni sve rijeke ne dožive takvu čast, kamo li izvori – napisana pjesma zahvale.

Rimski uglednik Licinijan i njegova bolja polovica Pelagija bili su, po svemu sudeći, upisani u katastru kao 1/1 vlasnici Pokrivenice i prostora oko nje, gdje su, vjeruje se, sagradili villu rusticu, od koje do danas nije ostalo nikakvih tragova. Ostalo je, međutim, nešto mnogo vrjednije i važnije, 16 elegijskih stihova uklesanih godine 474. u stijeni, koji su ih učinili vječnim. Prvi ih je, još 1764., prikupljajući votivne i vojne natpise po Dalmaciji, na papir stavio venecijanski povjesničar, filolog i numizmatičar Girolamo Zanetti. Naravno da ih nikako nije mogao zaobići ni Alberto Fortis u svom „Putovanju po Dalmaciji“, a stihovima su se, svako iz svog kuta i na svoj način, nemarno puštajući da im gležnjevi propadaju u sitni pijesak živogoškog igala, pozabavili i mnogi drugi mimo svijet ljudi. Na naš jezik ih je prepjevao legendarni arheolog Duje Rendić-Miočević.

M.J. | Bljesak.info / Ipak je od bronce :)

Danas jedva vidljive stihove, stoljećima nemilosrdno oplakivane valovima, niko neće ni primijetiti ako ne zna da su baš tu, makar je na stijenu pribodena i ploča s informacijama, također, iako joj je tek nešto malo godina, teško čitljiva. Pitamo se šta bi falilo da se natpis prekrije pleksiglasom ili nečim sličnim i tako barem u nekoj mjeri zaštiti? Ovako se Licinijanova slovca polako gube u nečemu što bi se moglo nazvati kamenom hrđom.

„Nevidljivost“ natpisa nije jedini razlog što ga mnogi neće primijetiti. Preko puta, u moru, na omanjoj hridi što se zalijepila za kopno, stoji kip žene i odvlači pogled od Licinijanovih distiha. Gola, naravno, kakva bi drugačija i mogla biti na takvom mjestu. Na glavi čvrsto drži nešto nalik školjkastoj posudi. Polako joj prilazim, pazeći da se ne okliznem i bućnem u more. Da ko ne shvati krivo što je pipkam od koljena do čela, to se samo želim uvjeriti je li od bronce ili je, tako djeluje, živa k'o i ja :) Ne mrda ničim, znači ipak bronca šmrc :) Desetak metara dalje je jasno obilježen ulaz na nudističku plažu. Budući da nikud ne žurimo, skidam – veljača je – džemper, hlače i duge gaće :) pa ću malo na kupanje :)

Živogošće inače pripada općini Podgora, a sastoji se od tri međusobno odvojena naselja, Porat, Mala Duba i Blato. Ne računam Strnj i Muravu, iznad magistrale, to su naselja u izumiranju. I ovdje je, kao u okolnim mjestima, zemljotres 1962. bio neka vrsta tobogana za spuštanje ispod Biokova i brda Suzina na morsku obalu. Broj stanovnika u manjim mjestima makarskog primorja rapidno pada: 2001. je Živogošće brojalo 538, a 2021. svega 416 stanovnika; to što se ljeti taj broj udesetorostruči, ne mijenja ništa na stvari.

M.J. | Bljesak.info / Crkva i samostan svetog Križa

Licinijanovi stihovi, gola žena i FKK nalaze se u Porat ili Portu, ne znam kako to ovdašnji svijet sklanja, a najpoznatiji objekt je franjevački samostan svetog Križa. Utemeljen je, kažu povjesničari, 1616. godine, a prva, sigurno manja crkva podignuta četiri godine kasnije, i to od hercegovačkih franjevaca izbjeglih nakon turskog uništenja samostana u Mostaru. Turci su im je zajedno sa samostanom zapalili 1647., fratri pobjegli na Sućuraj na Hvaru, pa se, nakon što je opasnost prošla, vratili na zgarište i sve polako obnovili. Mostarski samostan nestao je s ovog svijeta 1563., a fratri su neko vrijeme, živeći navodno u pripećcima na Skakalima, pokušavali ishoditi obnovu. Rezultat je, sportskim žargonom rečeno, iznosio nula bodova, a kako, osim svega, turski zulum nije popuštao nego bivao sve jači, sreću su odlučili potražiti uz more, najprije u seocu Drašnice, uz crkvu svetog Jure, odakle su se uskoro pomaknuli u Živogošće.

Iz Živogošća su, u ono doba nazivanog i Lužibabe, dugo pastorizirali zapadnohercegovačke katolike sve do Mostara, što su na kraju prekinuli ratovi, ponajprije Veliki bečki rat (1683. - 1699.), o čemu govore dvije murasele koje se čuvaju upravo u živogoškom samostanu, a preveo ih je i objavio naš vrli orijentalist i poliglot Sulejman Barjaktarević. Pastoralnu skrb za navedeno područje preuzimaju franjevci iz Kreševa, a bivši mostarski, sada živogoški fratri okreću se okolnom području.

Ono –gošće iz uvoda u i oko samostana je danas mrtvo. Vrzmamo se oko visokih zidina, nije da se i tako nema šta vidjeti, uzalud s morske zavirujući u dvorište. Nema živa stvora. K'o prvačići sričemo troredni latinski natpis iznad ulaza u crkvu, podignutu 1766., čitljiv otprilike koliko i Licinijanovi stihovi. Važniji, međutim, ispada natpis u plastičnoj „košuljici“ s nazivom samostana i brojem telefona župnika fra Miroslava Bustruca – nazovemo broj pa možda neko dođe i otvori nam crkvu i samostan.

Umjesto da remetimo fra Miroslavov mir, penjemo se stazom iznad samostana. Vode ovdje – nisu Rimljani bez razloga i na mjestu gdje je sad samostan sazidali villu rusticu – ima toliko da višak, debljine ljudske ruke, slobodno istječe i stvara potočić. Na brdašcu kapelica, ustvari mauzolej od nekog vremena pokojnih živogoških fratara. Zasad ih je šestorica. Među njima je i fra Tomislav Duka, devedesetih godina prošlog stoljeća poznatiji kao političar, točnije pomoćnik pa zamjenik ministra rada i socijalne skrbi u hrvatskoj vladi te zastupnik u Saboru, uz ostalo i sudionik ratnog humanitarnog „Bijelog puta za Novu Bilu“.

Mjestašcem inače dominira hotel „Nimfa“. Živogošće spava zimski san, jedino se na krajnoj zapadnoj točki ustobočio jedan bager čija kašika nesmiljeno rovi kamen izmiješan s crvenicom. Bašte kafića, ponegdje zametene gomilicama suhog lišća, sneno odmahuju rukom: „Ne ulazite, spavamo!“. Mirno spavaju i poginuli partizani; oko njihova spomenika samo nekoliko praznih boca i čokanjčića.

M.J. | Bljesak.info / Zvonik crkve u Igranama

Od Živogošća do Igrana je toliko blizu – jedno se sasvim fino vidi iz drugog – da su Igrane, da ipak nije malo veče od Por(a)ta, Male Dube i Blata, komotno mogle biti četvrti dio Živogošća. Najuočljiviji detalj u Igranima je 35 metara visoki „šuplji“ zvonik crkve Gospe od Ružarija na najvišoj točki sela, po mnogo čemu sasvim nalik onom svetog Duje u Splitu. Crkva je sazidana 1752. i ta je godina uklesana na ulaznom nadvratniku, ali je 1939. značajno proširena, a zvonik dodan od 1923. do 1925. Zvonik je, zanimljivo, kao i najveće od četiri zvona, financirao jedan jedini čovjek, Igranac Mate Dušan Parun, pomorac pa trgovac koji se obogatio u Americi.

Dok ispred i oko crkve i samostana u Živogošću izgleda kao da tu niko nikad ni ne dolazi, ispred i oko igranske je, iako je također zaključana, sve nekako životnije i urednije. Dok rijetko cvijeće u hladovini zaostroškog samostana živi, tako nam izgleda, „samo o sebi“, ovdje su nasadi, pogotovo oko osunčanog Gospinog kipa desno od crkve, svježi i obećavajući.

Malo niže crkve je – očito je ovdje prije nego se naselje počelo spuštati prema moru bilo stoljetno središte sela – druga igranska znamenitost, Zalina kula. Jednostavna, „u kvadrat“, golih zidova s četverovodnim krovom od kamenih ploča, na četiri etaže, bez posebnih ukrasa pa je očito da je i naručiteljima i graditeljima na prvom mjestu bila funkcionalnost, a estetika nevažna. Jedini „ukras“ su joj, moglo bi se i tako reći, puškarnice različitih obima i oblika i na različitim razinama, od prizemlja do krova.

M.J. | Bljesak.info / Zalina kula

Ono Zala baš „baca“ na talijanštinu, ali je pretpostavka pogrešna. Ime je, naime, dobila po domaćem sinu Zaletu Antičiću, koji se smatra junakom obrane Igrana u žestokom napadu Turaka 1687. godine, tijekom Morejskog rata. Šteta je da, kad je kula restaurirana, prije dvadesetak godina, projektom nisu obuhvaćene i davno obeskrovljene kamene kućice oko nje. Da li je nekad otvorena, ima li šta u njoj, o tome nećemo doznati ništa, jer niti gdje šta piše, niti se iko živ pojavljuje.

Nemamo vremena za detaljniji obilazak Igrana, makar je šteta doći, a ne vidjeti, recimo, izvorno romaničku crkvicu svetog Mihovila iz 11. ili 12. stoljeća, možda najljepši srednjovjekovni spomenik na Makarskom primorju, ili barokni ljetnikovac Šimić-Ivanišević iz 1760. godine. Šta je, tu je, nisu Igrane preko svijeta; sto sreća, mladi smo i čitav život je pred nama :)